Uznemirujući posjet

Posjet nekoga/nečega mene u mojoj kući

Vaše Istinite priče | Mmedia Mreža | Piše: Kristina Trputac 18.08.2017

[i][color=gray] Otkuda početi? Ovo je nešto što sam već dugo htjela ispričati za javnost. 10.7.2014. To je najgori datum u mojemu životu. Zašto? Zato što sam na taj datum nasilničkom smrću izgubila baku i djeda koju sam najviše voljela u životu. Za mene je to bilo nešto najužasnije što mi se moglo desiti. Čak sam si pokušavala nauditi od tuge. Nisam znala što bih. Naravno, ja sam bila uvjerena da su oni sada dobro tamo gdje jesu i da ih više nema tu,no majka mi je na treću godišnjicu (ove godine) promijenila mišljenje:,,Bila sam sama kod kuće. Ti i tvoj otac ste bili u gradu. Ja sam bila na računalu i gledala serije. Odjednom sam u tvojoj sobi čula korake kao da netko hoda. Zvučalo je kao onda kada ti hodaš u svojoj sobi. Zaustavila sam seriju i nastavila osluškivati. Koraci su se opet čuli i odjednom sve je prestalo. To me uvjerilo da su baka i djed tu.'' Cijeli sam dan razmišljala o tome što mi je majka ispričala. Ako su tu jesu li dobro? Kako se osjećaju? Došla sam na ideju da ih pozovem na način kako se poziva duh Charlie. Ali sam odustala jer me bilo previše strah. Onda se šest dana nakon njihove godišnjice ove godine sve počelo događati. Bilo je kasno u noć (11 sati) i krenula sam spavati. Naravno ja nikada ne idem spavati bez svojeg ženskog psa Betty. Tako nas dvije idemo u sobu. Ušla sam i upalila svijetlo ali je svijetlo počelo blicati na neobičan način te se samo ugasilo odjednom. Brzo sam istrčala van i sišla dolje sa prvog kata majki i ocu. Majku sam zamolila da mi promijeni žarulju ali ona je rekla da će to učiniti kad bude išla spavati. Otac mi je rekao da imam svijetlo na mobitelu i da odem spavati. Ja sam krenula gore. Stala sam nasred hodnika i palila svijetlo na mobitelu. Odjednom čula sam glasno lupanje gore u potkrovlju. A onda sam se sledila: čula sam korake kako silaze iz potkrovlja stepenicama prema prvom katu,a tamo sam bila ja!! Nisam znala što učiniti te sam ponovno sišla dolje. Molila sam se Bogu da me zaštiti i pročitala sam jedan jako ohrabrujući stavak iz Biblije (Izaija 41:10). Onda sam ponovno upalila svijetlo na mobitelu i hrabro krenula gore u krevet cijelo si vrijeme ponavljajući taj stavak u glavi. Uspjela sam doći u krevet i zaspati. No, problem je što još uvijek čujem korake i škripanja i lupanja u mojoj sobi i u potkrovlju. Znam da mnogo ljudi ako ovo pročita mi neće vjerovati ali jednom kada iskusite ovakvo nešto vjerovati ćete i onome tko laže! Još uvijek ne znam jesu li to bila moja baka i djed ili nešto drugo. Možda je to bio i sam Sotona. Nikada neću saznati. I upravo sada dok sve ovo pišem tresu mi se ruke od straha. Znam da ni ove noći neću spavati potpuno sama u sobi...